Julije Cezar
Dramska amaterska družina POU-a Vodice pripremila je glavnu ovosezonsku ansambl-predstavu: JULIJE CEZAR Ive Brešana, suvremenu tragediju u deset slika, koja će s komedijom NIHILIST IZ VELE MLAKE i dramoletom MASTODONT činiti značajnu programsku trilogiju. Sve tri su vrste ovoga dramskog pisca uvijek i smiješne i tužne, crnohumorne, nakazno-komične… A groteski, u koju je oblačio velika klasična djela, Ivu Brešana zauvijek je privela i predodredila mu dramaturški obrazac - ova rečenica: „Kad se susretnu banalno i uzvišeno, i dodirnu, iz toga nastaje iskra uzvišenog sjaja.“
Tako je u njegovoj suvremenoj tragediji JULIJE CEZAR, za koju je posudio istoimenu Shakespeareovu „rimsku tragediju“, smrt u teatru bila suđena Josipu Gajskom, ravnatelju jednoga našeg kazališta 1990., baš kao imperatoru Juliju Cezaru u Senatu 44.g. pr. Kr.. Svaka je sličnost namjerna!?
Dakle, u jednom hrvatskom kazalištu u vrijeme smjene vlasti, direktor staroga kova, prevrtljivi karijerist, svakako želi sačuvati fotelju. Protiv njega se pobuni skupina mlađih glumaca. Kako ga „urotnici“ na višestranačkim izborima ne uspiju pobijediti, optuže ga za suradnju sa zloglasnom UDBA-om i traže njegovu ostavku… Nakon sukoba sa ženom i svađe s ljubavnicom, dotuče ga neočekivano svjedočenje Marka Grubera o jednom dokumentu. Tomu se od njega, poštena čovjeka, direktor Gajski nije nadao. („Zar i ti, sine Brute?“) Ali u traženju krivca za direktorovu smrt naivni šef kazališne tehnike Landeka vidi sami „mutež“. Nije kriv časni čovjek Marko Gruber, nego oni, „kurvini sinovi“…!
U to vrijeme gost redatelj iz Slovenije Stane Bohinc u kazalištu započinje rad na predstavi JULIJE CEZAR Williama Shakespearea. Sudbina direktora Gajskog podudara se sa sudbinom rimskog vojskovođe, političara i pisca, kojega baš on glumi… U toj „ludoj“ kući punoj predizbornih razmirica, kleveta i obračuna rad na predstavi se prekida. Glumačka se podjela raspala zbog suspenzija i otkaza… Redatelju Slovencu nije prošla koncepcija s velikanom hrvatskoga glumišta Markom Gruberom u ulozi Marka Bruta. Eto, ništa od ultimatuma ili Gruber ili ništa!
Shakespeareova Julija Cezara („besmrtnog“) kod Brešana, rekosmo, glumi Josip Gajski, direktor kazališta; Marka Bruta („najplemenitijeg Rimljanina“) – Marko Gruber, glumac, prvak drame; Kasija („opasnog čovjeka“) – Viktor Longo, glumac, vođa pobune; Marka Antonija („lukavog spletkara“) – Tonči Marković, zamjenik direktora, kasnije ravnatelj; Kalpurniju ( posljednju Cezarovu ženu, nerotkinju – Marija Astrova, glumica (koja nosi dijete ravnatelja Gajskog); Porciju (Brutovu „ženu na dobru glasu“) – Sanja Malec, studentica glume; građane („ čestite susjede“) – čistačice i binski radnici sa šefom Landekom.
Brešanovski, skladno zvučeći kontrapunkti su: umorstvo Cezara u Senatu – „kako je umra naš dobri diretur Gajski“; SPQR (Senatus populusque romanus) – SPAS, nova stranka majstora Landeke; urota protiv „diktatora“ Cezara – traženje ravnateljeve ostavke; drugi rimski trijumvirat – nova kazališna uprava; toge senatora – radnički trliš; Pompejev teatar ( za sjednice Senata) – ured direktora Gajskog ( za zadnji partijski sastanak); patricijska gozba – radnička marenda; pehari – bukare; Antonijev oproštaj od mrtvog Cezara – komemoracija za Gajskog; Magna mater (Synaulia) – Dobra ti večer, mati moja (Mišo Kovač)…
Napokon, u ovoj suvremenoj tragediji politika je, prema Hegelu, kao nova sudbina, stajala glave i onoga tko se bavio njome (Josipa Gajskog), ali i onoga kojim se ona, politika, bavila (Marka Grubera). Obistinile su se riječi ovoga pronicljivog glumca, upućene vođi pobune Longu, da je on puki sanjar ako misli da će nakon novih izbora živjeti u nekom drugom svijetu. Prema tom našem Brutu, preostala nam je hamletovska šutnja i zdravorazumska sumnja. Baš je Ivo Brešan preporučio mladima kao najveću vrijednost – KOCKU GORKE SKEPSE!
(Zdravko Todorović, prof., voditelj Dramske amaterske družine POU Vodice)